Ugljični otisak porobetona


Ugljični otisak predstavlja ukupnu količinu emitiranih stakleničkih plinova koje izravno ili neizravno proizvodi pojedinac, organizacija, događaj ili proizvod. Uz vodeni otisak, ugljični otisak jedan je od najznačajnijih pokazatelja zagađenja okoliša. Njegovo ime uključuje različite plinove koji uzrokuju efekat staklenika i time doprinose globalnom zatopljenju.

Glavni emiteri su industrija, promet, gradovi i poljoprivreda, što znači da svaka osoba sudjelujući u bilo kojoj od ovih aktivnosti, ostavlja svoj osobni ugljični otisak na planetu. Ta količina plinova proizvedena svaki dan naziva se primarnim otiskom. Sekundarni otisak je količina stakleničkih plinova koji se neizravno ispuštaju u atmosferu, a povezani su s cijelim ciklusom proizvodnje i transporta svih proizvoda koje ljudi koriste.

Svaki pojedinac svojim djelovanjem nanosi štetu okolišu, ali možemo poduzeti ozbiljne korake kako bismo smanjili emisiju plinova koji doprinose efektu staklenika. Ovisno o navikama, bilo da se radi o prehrani, načinu putovanja, potrošnji energije, kupovnim navikama, načinu zbrinjavanja otpada, svaki čovjek na planetu proizvodi štetne plinove koji negativno utječu na okoliš, a time i na zdravlje, ne samo ljudske populacije, već cjelokupnog živog svijeta na planeti.

Porobeton kao građevinski materijal blagotvorno i neškodljivo djeluje na naš okoliš. Proizvodnja porobetona emitira značajno manje stakleničkih plinova u usporedbi s konvencionalnim betonom. Proces autoklaviranja zahtijeva manje energije, a korištenje određenog postotka vapna pored portland cementa dodatno smanjuje emisiju ugljika. Proizvodnja porobetona, općenito, koristi prirodne i bogate prirodne sirovine, stoga je iznimno učinkovita u pogledu resursa i ekološki prihvatljiva. Otpadne vode u procesu proizvodnje porobetona mogu se u potpunosti reciklirati, kao i sav material od porobetona. Potrošnja vode tijekom stvarne izgradnje zidova također se mora uzeti u obzir i iz ove perspektive, porobeton koristi znatno manje vode od glinenih opeka i betonskih blokova.

Većina emisija CO2 ne dolazi od same proizvodnje porobetona, već od proizvodnje dviju ključnih sirovina: cementa i vapna, oko 74%, a 13% emisija dolazi od same proizvodnje porobetona. Ove emisije su neizbježan rezultat kemijske reakcije koja se događa kada se ugljik uklanja iz vapnenca da bi se proizveo klinker, glavni sastojak cementa. CO2 koji se oslobađa u ovoj reakciji čini dekarbonizaciju cementa i vapna izazovnom, iako ne i nerješivom. Emisije iz proizvodnje porobetona u tvornicama čine približno 13% emisija tijekom životnog ciklusa, koje su znatno niže od onih povezanih s cementom i vapnom. Glavni izvor tih proizvodnih emisija su fosilna goriva kao što su ugalj i prirodni plin koji se koriste za pogon kotlova koji opskrbljuju paru autoklavima. Emisije iz električne energije proizvedene za pogon kugličnih mlinova, ureda, skladišta i drugih objekata iznose oko 3%. Preostale emisije pripadaju drugim aktivnostima u lancu, kao što su prijevoz sirovina i distribucija porobetona do gradilišta (oko 3%), emisije koje nastaju na gradilištu (2%) i krajnje doživotno odlaganje porobetona na odlagalište (5%).

Zbog sigurnog očuvanja okoliša, uštede energije i mogućnosti potpune prerade otpada iz proizvodnje, porobeton je postao sinonim za ekološki građevinski materijal. Korištenjem ekološki prihvatljivih materijala, možemo smanjiti naš utijecaj na okoliš, očuvati resurse i pridonijeti zelenijoj, održivijoj budućnosti.